Osnovna škola Slano

Roditeljstvo je jedan od najtežih životnih zadataka i nemoguće ga je ispuniti savršeno. Evo nekoliko stvari na koje se, u svakodnevnoj jurnjavi, lako spotaknuti.

1. Očekujemo od djece nešto za što još nisu spremni
Tražimo od novorođenčeta da bude tiho. Od dvogodišnjaka da mirno sjedi. A od četverogodišnjaka da samo pospremi sobu. U svim ovim situacijama smo nerealistični.

Pripremamo se na razočaranje, a dijete programiramo da ponavlja greške kako bi nam udovoljilo.

Svejedno, roditelji ponekad očekuju od svoje djece nešto što bi i starijem djetetu bilo teško. Tako zapravo tražimo od djece da budu starija nego što jesu.

2. Ljutimo se ako dijete ne udovolji našim potrebama
Dijete može samo ono što može. Ako ne može učiniti ono što tražimo, nepošteno je očekivati ili zahtijevati više, a ljutnja samo pogoršava stvar.

Dvogodišnjak postupa kao dvogodišnjak, petogodišnjak ne može biti kao desetogodišnjak, a desetogodišnjak se ne ponaša kao odrastao čovjek.

Ne pomaže ako očekujemo previše. Postoje granice dječjih mogućnosti, a ako mi ne prihvaćamo te granice, frustriramo i sebe i djecu.

3. Ne vjerujemo dječjim motivima
Ako dijete ne udovolji našim potrebama, odmah pretpostavljamo da izaziva. Trebali bismo se umjesto toga staviti u dječju kožu i sagledati situaciju s dječjeg stajališta da bismo utvrdili istinu.

"Prkosno" dijete je možda bolesno, umorno, gladno, u bolovima, možda reagira na emocionalnu ili fizičku bol ili se bori sa skrivenim razlozima, poput alergije na hranu.

Ipak smo ponekad skloni previdjeti takve mogućnosti i mislimo loše o djetetovoj osobnosti.

4. Ne dozvoljavamo djeci da budu djeca
Zaboravljamo kako je nama bilo dok smo bili djeca. Očekujemo da se dijete ponaša kao odrastao čovjek, a ne u skladu sa svojim godinama.

Naravno da će zdravo dijete biti živahno, glasno, da će jasno izražavati osjećaje i imati kratke raspone pažnje.

Svi ovi "problemi" uopće nisu problemi, već normalne osobine normalnog djeteta. Zapravo su društvo i njegova očekivanja savršenog ponašanja nenormalna.

5. Obrnuto postavljamo stvari
Očekujemo i zahtijevamo da dijete udovolji našim potrebama - za tišinom, neprekinutim snom i da bude poslušno.

Umjesto da prihvatimo roditeljsku ulogu i udovoljimo djeci, očekujemo da oni udovolje nama. Ponekad smo toliko fokusirani na svoje neudovoljene potrebe i frustrirani da potpuno zaboravimo da dijete ima i vlastite potrebe.

6. Korimo i kritiziramo kad dijete pogriješi
Kako djeca imaju malo iskustva u životu, neminovno je da griješe. Greške su prirodni način učenja u bilo kojoj dobi.

Umjesto da razumijemo dijete i pomognemo mu, korimo ga, kao da bi trebalo sve savršeno znati otprve. Griješiti je ljudski, a griješiti u djetinjstvu je ljudski i neizbježno.

Pa ipak, zbog svake greške, kršenja pravila ili lošeg ponašanja, razočarani smo i iznenađeni.

Nema nikakvog smisla razumjeti da će dijete pogriješiti, a onda reagirati kao da mislimo da bi se dijete uvijek trebalo savršeno ponašati u svim situacijama.

7. Zaboravljamo koliko duboko prijekor i kriticizam mogu povrijediti dijete
Mnogi shvaćaju da je loše i štetno fizički kazniti dijete, no mnogi i zaboravljaju kako bole ljute riječi, uvrede i ukor, a dijete onda vjeruje da je u krivu.

8. Zaboravljamo koliko iscjeljujuće djeluju postupci puni ljubavi
Upadamo u začarani krug krivnje i lošeg ponašanja umjesto da djetetu pružimo ljubav, potvrdu i umirenje, samopoštovanje i sigurnost kroz zagrljaje i lijepe riječi.

9. Zaboravljamo da je naše ponašanje najbolji uzor djetetu
Djeca uče iz primjera, a ne iz onoga što govorimo. Roditelj koji udari dijete jer je ono nekog udarilo i kaže mu da je to loše, zapravo uči dijete da je udaranje sasvim u redu za one koji imaju moć.

Roditelj koji na probleme odgovara mirnim rješenjima uči dijete kako postati miroljubiva odrasla osoba.

Takve situacije su sjajna prigoda da pokažemo djeci prave vrijednosti, jer oni uče najbolje kad uče o stvarnim problemima u stvarnom životu.

10. Vidimo samo izvanjsko ponašanje, a ne ljubav i dobre namjere u djetetu
Kad nas djetetovo ponašanje razočara, trebali bismo više nego ikada "pretpostaviti najbolje". Morali bismo vjerovati da dijete misli dobro i ponaša se najbolje što može u određenim uvjetima (i očiglednim i skrivenim od nas), a u skladu s količinom iskustva u životu.

Ako uvijek pretpostavimo najbolje o svom djetetu, ono će biti slobodno i učiniti najbolje što može. Dajemo li ljubav, ljubav ćemo i dobiti natrag.